Ćutanje društva i države: Odobravanje zloupotrebe djece

0
54

U Bosni i Hercegovini se igraju vojne i paravojne igrice u korist viših i nižih interesa, a za žrtve svega toga se ne mari, one su ionako ovdje uvijek bile samo “kolateralna šteta”. Ono što je najporaznije u cijeloj ovoj priči, jeste to da su se u tim igricama, ni kriva ni dužna, našla djeca.

Piše: Slobodan Golubović

Centralna tema medija u Bosni i Hercegovini u posljednjih mjesec dana je paradiranje i obuka formacije, odnosno udruženja za koje je utvrđeno da je na ivici zakona, a to je “Srbska čast”. Osim u medijima, ovo je centralna tema i za politička prepucavanja, jer to omogućava skretanje pažnje sa životnih pitanja za građane koja se ne rješavaju. Ono što do sada niko ni medijski, ni politički, ali ni stručno nije tretirao jeste to da su u priču oko “Srbske časti”, ali i druge bezbjednosno interesantne priče poput udruženja “Akser”, uključeni oni najranjiviji – djeca.

Krenemo li od Džona Loka i senzualističke teorije koju je zastupao, a koja kaže: “Duh (čovjek) je po rođenju tabula rasa (prazna tabla)’’, odnosno da “Nema ničeg u intelektu što prethodno nije bilo u čulima”, možemo konstatovati da djeca sve nauče i prihvate od svoje okoline, kako dobro tako i loše.

Prvobitno su se pojavili snimci djece Veterana iz Srbije, Republike Srpske i Crne Gore na vojnoj obuci u Rusiji, a onda i snimci udruženja ‘’Asker” sa sličnim vježbama djece u okolini Tešnja.

Ne treba biti samozvani stručnjak za bezbjednost, kakvi se danas često pojavljuju u medijima, ne treba poznavati ni osnove psihologije i pedagogije, treba biti samo normalan čovjek i konstatovati da sadržaj spornih snimaka nije normalan i nije prikladan njihovim akterima – djeci.

Međutim, izgleda da je normalnost u Bosni i Hercegovini davno spakovala kofere, pa je javnost usmjerena na podgrijavanje uzavrele atmosfere, a na žrtve ovih procesa niko ne obraća pažnju. Normalna država bi u ovakvim situacijama učinila sve da zaštiti žrtve, u ovom slučaju djecu. Pokrenule bi se prvo aktivnosti u pravcu utvrđivanja identiteta djece i njihovih roditelja, te utvrđivanja okolnosti pod kojima su djeca postala akteri pomenutih obuka, uz strogu zaštitu identiteta zbog opasnosti od sekundarne viktimizacije. Nakon utvrđivanja svih činjenica, aktivirali bi se mehanizmi za socijalizaciju djece, ali i njihovih roditelja uz pomoć stručnih lica, a sve s ciljem da bez posljedica nastave svoj društveni život.

Zanimljivo je to da u javnosti nema niti jedne reakcije udruženja ili organizacija koje se navodno bave zaštitom djece. Niti jedan pedagog, psiholog, vjerski službenik, političar i slično nije javno osudio evidentnu zloupotrebu djece, pa sve pomenuto ide u prilog tezi da, osim što živimo u nenormalnom državnom aparatu, ni naša društvena zajednica nije normalna.

Struka (pedagozi, psiholozi, sociolozi, kriminolozi…) zasigurno može pomoći u rješavanju problema, koji je prema procjenama tek u povoju, međutim, pitanje je koliko rješenja odgovaraju od društva otuđenim političkim elitama.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име